Pozdrav ekipo!Evo, prošlo je dva tjedna od mojeg i Ronijevog povratka i tjedan dana od povratka ostatka ekipe. Ekspedicija je bila iznimno uspješna, popeli smo se na sveukupno 5 vrhova. Naravno, uspjeh se mjeri ako se i samo jedna osoba popne na vrh. Zajedništvo i timski rad, to je alpinizam :)!!Pa ukratko:

13.07. u 23h krenuli smo put Venecije, gdje je u 7h ujutro započeo naš let i sama ekspedicija preko Madrida, Atlantika, Amazone, Anda, pa sve do Lime. Vremenska razlika je -7h, tako da smo znali da nas čeka duuug put. Iz Lime do Huaraza, našeg konačnog odredišta, trebalo nam je 9h lokalnim cestama, putevima  i zavojima. Put je sveukupno trajao 31h.

Huaraz je grad od cca 100 000 stanovnika i nalazi se na 3090m.n.v., tako da nas je nedostatak kisika odmah upozorio da nema više trčanja i euforije. Svi smo se dobro osjećali i ako izostavimo uspuhanost čim ubrzaš korak, bilo je OK.

Domaćin nam je bio Španjolac, inače i sam penjač, koji nam je uvelike olakšao posao i pomogao oko kompletne organizacije (put, kuhare, hranu, ulazak u Nacionalni park) za odlazak u brda. Prvi bazni logor nalazio se na 3900mnv u dolini Llanganuco, u Nacionalnom parku Huascaran. Nakon dva dana boravka u gradu, nas 14 i  900kg opreme i hrane kreće u akciju. I dalje smo se svi dobro osjećali i drugi dan po dolasku u dolinu odradili smo aklimatizacijski uspon do Refugia Peru na 4680m.

Prvi vrh u planu bio je  Pisco na 5760mnv.. Uspon prema visinskom logoru trajao je 5h sa 15-20kg na leđima, preko nekadašnjeg ledenjaka, danas naporne  morene (ogromno kamenje) do 4900mnv. Tu smo polako počeli osjećat visinu, glavobolje ( neki više, neki manje) i mučninu. Mene osobno nije smetala  toliko glavobolja, koliko mučnina. Cijelo vrijeme i do visinskog logora i do vrha sam osjećala mučninu i knedlu u grlu tako da nisam mogla gotovo ništa jesti. Jednu energetsku pločicu, šaku badema, malo juhe i to je to u 24h. Moraš piti jako puno tekućine, tijelo odmah dehidrira, a teško ti je prisilit se, pa ako ne popiješ odmah, sve ti se zaledi..

Uspon je započeo u 3h ujutro i nažalost se pokazalo da se ipak svi nismo dobro aklimatizirali.

Zbog prejakih simptoma visinske (povraćanja, glavobolje i mučnine) 2 naveze su se morale vratit. Bili smo navezani po 3,4 ili 5 osoba. Pravilo je da ako je nekome loše, nikad se ne vraća sam nego netko mora natrag s njim. Tako da smo do vrha  korak po korak ( ne možeš ubrzat nikako, 10 koraka i odmor, 10 koraka i odmor, sve je manje kisika i sve je teže disat) uspjeli doć u 9h ujutro ja, Seba i Nikša u jednoj navezi i Meso, Pero i Antonio u drugoj navezi pola sata prije nas. Pogled s vrha je prekrasan, bilo je sunčano tako da nam je pogled  bio 360° prema okolnim vrhovima. Osjećaj je stvarno dobar. Smijeh, sreća, olakšanje, zagrljaji...Ludilo! Pola sata odmora, guštanja i kako se vrijeme počelo polako mijenjat bilo je vrijeme za povratak  u bazu. 

Nakon 6h bili smo natrag u baznom logoru, sretni i umorni.

Dan odmora i kiša slijedeća dva dana i čekanje i kartanje u baznom logoru za naš slijedeći uspon na Yannapacchu 5460mnv. Opet naporan, strmi prilaz ka visinskom logoru  sa teretom na leđima. Meni su ti prilazi bili teži nego sami usponi na vrh.  Ramena i leđa su me rasturala. Dio puta sam bila sama, jedni su mi bili prebrzi, drugi prespori..uz koji kondor, orao ili pak kravu! Nevjerojatne su kuda se sve penju!! Balega na sve strane, a na 4500m si! Muha isto! Ali tako su spore, da je to ful smješno...valjda i njima fali kisika :)

Kretanje u 3h ujutro, po troje u navezama. Yannapaccha je niža, ali strmija i tehnički zahtjevnija, zadnjih 200m penjanje 60°. S obzirom da je dva dana padao snijeg svi prijašnji tragovi bili su zameteni. I tko će ako ne mi, demo prvi! Snijeg je tako kvalitetan, odlično drži, užitak je hodat i penjat po njemu! U visinskom logoru bila su još 4 Švicaraca, ali oni su fino čekali da mi isprtimo. I tako najprije prtilica Sebo, pa prtilica Meso i polako naprijed. Put proučiš iz vodiča, ali kako se uvjeti stalno mjenjaju tako ni snijeg nije nikad isti. Svaka čast! Ima jedan "skeri" penjački prijelaz preko mostića, ispod kojeg je pukotina, ali svi smo ga bez problema odradili.  Na vrhu smo bili između 7.30-8h ujutro SVI ČLANOVI EKSPEDICIJE!! Tu smo već svi bili bolje aklimatizirani, tako da smo išli brže i lakše. Fotkanje za sponzore i zbog jakog vjetra i hladnoće brzo se vraćamo i absajlamo dio puta.

Sretni i zadovoljni vraćamo se u bazu gdje nas čekaju (kao i uvijek) nasmiješeni kuhari otac Emilio i sin Yovani i fantastična maneštra, piletina, krumpiri, nezaobilazna riža i puding sa šlagom! Hrana nam je stvarno bila odlična, kuhari za deset, tri obroka dnevno i jedan od razloga zašto smo se dobro osjećali i brzo oporavljali.

Drugi razlog je naš doktor Mario koji nas je expresno krpao i liječio kad god je bilo potrebno. Čak i akunpukturom na 4000m!!

Posljednja 4 dana u dolini smo se razišli.

Seba odlazi ponovno, ali ovaj puta na solo uspon na Yannapacchu i u rekordnom roku se nalazi na vrhu i natrag u dolini! Bilo mu je totalno avanturistički. On i planina.

Četvorka u sastavu Iva Šverko., Iva Kaštela ( pridružena članica iz Zg-a)., Fabro i Sašo odlaze na ponovni pokušaj na Pisco i uspijevaju!!

Ostatak ekipe, njih 7 ( Roni, Nikša, Meso,Pero,Neven,Ixa i Antonio) i Tihomir i Ivana ( par iz Zagreba koji su bili svih 17 dana sa nama), odlaze na Chopicalqui (6353mnv) i nakon 3 dana nalaze se na vrhu!!Bravo,bravo! Bilo im je jako hladno i naporno. Zadnju noć su "spavali"  na 5600mnv (slabo spavaš na tim visinama..). Oko 11h ujutro su bili na vrhu i isti dan su potegnuli natrag do baznog logora. Uspon i silaz su sveukupno trajali 18h. Možete si zamislit kako su izgledali kad su se pojavili navečer u bazi ;)

Ja sam svoja 3 zadnja dana iskoristila za treking uspone, uz ostalo i  do Lagune 69, tirkizno plavog jezera na 4670mnv, gdje su mi se pridružili Seba i Jeremy ( Amer s kojim smo se družili).

Ljudi iz svih krajeva svijeta..putuje se i to i po GODINU DANA..Daju otkaze, prodaju svu pokretnu imovinu i sa ušteđevinom šibaju po Južnoj Americi. Najviše sam se skompala sa dvoje Poljaka, cura i dečko arhitekti koji već 4 godine žive i rade ( i dobro zarađuju) u Washingtonu. Dopi.... im, dali otkaz i godinu dana na put i poslije natrag u Krakow u potragu za poslom. Jako interesantni ljudi!  A meni se mojih tri tjedna činilo puuuno!

Prvi dio ekspedicije bio je iznimno uspješan, uz kvalitetan napor, dobro smo se zabavljali, družili, bilo je i hladno i naporno, ali smo zaista uživali!

Nažalost posao zove, pa smo se ja i Roni nakon dva dana odmora u Huarazu 5.07. morali izdvojit i krenut put Lime i nazad doma.

Preostala ekipa je otišla u drugu dolinu Ischinca, čiji je bazni logor na 4400mnv i popeli su vrhove Urus( 5495m) i Tocllaraju (6032m),ali ovaj puta bez kuhara, samo rešo i njihovo umijeće :)

O tome će Seba..:)

Jedna ne baš lijepa zanimljivost:

Kako naš kuhar već 30 godina prati ekspedicije, rekao nam je da je prije SAMO 20 godina naš bazni logor na 3900m bio prekriven snijegom i ledom. Danas snijeg započinje tek oko 4800-5000 m.n.v.. Ledenjaci se tope i izgled planina se gotovo svakodnevno mijenja..Pravi primjer utjecaja globalnog zatopljenja! Strašno!

 

Sve u svemu iznimno iskustvo i nezaboravan doživljaj!