tekst: čočo Martin Čotar
vlasnik fotića: Fredi Alfred Širol
fotke: Massimo Ferrara i Sanela Krizmanić
Povratak s Paga, s državnog prvenstva na kronometar, bio je teži nego što se očekivalo, a oboje navijača spavalo je u autu, umorno od navijanja, dok sam ja, koji sam vozio utrku, marljivo i vrijedno vozio, tu i tamo udarajući čelom po vrhu volana kako bi mi glava klonula od umora. Ekipni rad je uvijek iskazivao najkvalitetnije ljudske vrline, najbolje karakterne crte! ;-)
Nekako smo došli u Pazin oko 2:30h, i zaglavinjali do kreveta. Ne sjećam se kad sam se otuširao i kako, ali znam da sam ujutro našao lokvu vode oko sifona na sredini tla u kupaoni, a kutiju sa šamponom u veš-mašini. Četkica za zube bila je u kadi, a ručnik preko vodokotlića!
Obavio sam dogovorenu obavezu u prvom dijelu dana, a kad sam došao kući, legao sam i zaspao u trenu; doduše, samo na kratko sam prije toga čuo telefonski Fredija koji je negdje uokolo tumarao po gradu.
Probudio sam se negdje oko 15 sati, jedva! Bilo je vrijeme da se pođe na utrku s obzirom da je počinjala u 16 sati. Moj Čovjek već je bio tamo, nestrpljivo me čekajući. Ubacio sam par gluposti u usta, čisto da ne ponestane energije, presvukao se u predivan dres, stavio kao-saliveno-dobre tenisice Mizzuno na nogu (puno koštaju!), i onda se prevalio na sic MTBa, prljavog kao što se samo poželjeti može! Pri tom sam speštao onaj žulj među nogama od jučerašnjeg gnječenja po sicu… :-8
Stigavši na motel, imao sam što i vidjeti – rulja je već bila na zagrijavanjima, prvi timovi već su prolazili početnim dijelom staze, a Moj Čovjek nervozno je cupkao uokolo startnog prostora.
Dogovor je bio da nakon starta krenemo pametno prvim spustom, da ne riskiramo, a tako i bi. Bar s moje strane: Moj Čovjek zaletio se svom snagom i jedva sam ga pratio. No, nakon toga uspjeli smo se uskladiti i poštovati taktiku da ne krenemo pretjerano jako kako se on ne bi zagušio. Načelno, to bi i štimalo kad on ne bi ko sivonja jurio nizbrdo (meni pred nosom!), nakon čega jednostavno ne mogu izdržati da mu na uzbrdici ne potegnem, ako ništa bar uživajući gledajući ga kako se pjeni pored mene :-) Odlučio sam da mu danas zabiberim! 8-)
Kad je počeo uspon na Gortanov brijeg, zemljano-kamenitim putem između šipražja, bio sam malo ispred njega i išlo je OK, čak sam imao muku držati tempo koji mi je nabijao držeći me na kotaču; imao sam malu krizu, upravo jer sam mu htio zapapriti nakon prvog spusta! Uz put sam, širom razjapljenih usta, usisao u dušnik jednu odvratno suhu, gorku i mlohavu bubu tvrde tjelesne jezgre… :-( Kad je počeo najgori dio uspona, onaj po kamenju prije šume, ugledao sam u daljini dvije cure koje su fotografirale natjecatelje. Kako bih ga dodatno diskreditirao, lagano sam usporio tako da ispada kao da ga čekam, kako bismo vozili paralelno, a onda sam, precizno vodeći računa da nas cure s fotićima vide i krenu fotografirati, odglumio da ga guram, čineći to upravo u trenutku kad su cure počele škljocati. Na trenutak sam zatvorio usta, netom prije toga obrišući slinu s usana (od patnje), nabacio lagani kvazi-osmijeh na lice, i s vedrim smješkom gurao Mog Čovjeka uzbrdo, dok su oko nas paparazzi bilježili povijesni trenutak njegovog moralnog potonuća pred očima javnost.
Kako smo zamakli za zavoj, ušli smo u zemljani dio uspona gdje sam crko zbog maloprijašnje glume i jedva držao korak s njim. To mogu posvjedočiti one tri ekipe koje smo prošli tamo uzbrdo. Iskreno, mislio sam da će se Moj Čovjek opametiti i na spustu prema Lokama uliti malo pameti u glavu, ali to se nije desilo i tu sam, umjesto da se odmaram, lomio vrat za njim na spustu. Tamo negdje na dnu smo prošli pored ekipe koja je krpala gumu, a ja se sjetih kako smo lani ovdje išli naizmjence trčeći i vozeći bicikl pošto sam bušio gumu odmah na startu. Kako sam imao ispravan bicikl, a kako sam mu morao vratiti za natezanja uzbrdo i vratolomni spust, kroz Loke sam potegao ko sivonja, sve glumeći da želim malo ubrzati, a sve olakšavajući mu u zavjetrini. Držao sam ga taman na 2-3 metra da nema punu zavjetrinu i da se mora mučiti ko stoka, a to je ono što je zaslužio! :-))
Na mostu Dušani prešli smo na trčanje, a tu je, moram priznati, obojici došla kriza te je to naše trčanje kroz šumarak izgledalo tragikomično i nedostojno imena takva dva šampiona! Složna braća kuću grade… :-)
Trčali smo kroz Amazonu, tik uz potočić kuda moramo mrvicu kasnije pljackati u nizvodnom smjeru, suprotnom od onog kojim smo se tada kretali.
U jednom trenutku svu pažnju nam je zaokupio poznati glas naše kolegice Martine koja je, zaboravivši da je na natjecanju, razvezla priču sa svojom partnericom Kristinom. Nisu nas primjetile i taman kad smo mislili produžiti dalje, začuli smo Martinine riječi: "… pa sam mu zavukla ruku ispod bokserica i, čovječe moj, da ti…". No, avaj sudbe zle, u tom trenutku smo, u našem šuljanju da bolje čujemo priču, stali na granu koja je bila živi suharak i koja je vjerojatno bila stara barem nekoliko stotina godina, a moja gruba procjena na temelju bombardiranja tkiva grane zrakama ugljikovog vibracionog transplazmičnog cincilatora fluktibilne jezgre R44 vremena poluraspada 0,16 sati pokazala mi je da je to grana koju je odlomio šeprtljavi Mathias Sandorf u trenutku bijega iz Pazinskog kaštela kad je, zbog prevelike težine (zatvorska hrana tada je bila bolja nego danas), grana pukla pod njegovom Masom. Neš' ti Dana Julesa Vernea!
S obzirom da su nas cure skužile, a Martina se zacrvenila kao što ju ja nisam vidio nikad do tada, uostalom nisam ni mogao jer ima puder, te nije bilo druge doli nastaviti dalje. Uzvodno. A sjećam se kad su nam govorili da je lakše ići nizvodno, bar u životu, ako ne van njega…
I eto ti vragova, skok na skok, do bude(a)la! Kad smo došli na obalu i trebali uzeti budele, Moj Čovjek, da - baš moj!, samo je ležerno doviknuo: "Odi po budel, ja idem direktno dole!". Najradije bih od njega napravio kiseli krastavac, ali sam ga furiozno ošinuo pogledom očiju suznih od znoja i muke, te krenuo po budel! Pasmater, timski rad! 8-(
Tackao sam kroz potok prema Zarečkom, spotičući se po kamenju, upadajući u škrilje, prljajući Mizzuno tenisice, kadli me Spoznaja udari u mozak: ugledah mog kolegu kako sjedi na jednom kamenu, promatra vodu pod sobom i igra se s rječnim račićem, tepajući mu nešto usput. Preko glasa urliknuh na njega "DIŽI SE!!", taman da čujem riječ-dvije koje je prošaputao račiću: "…si slatki mali…".
Uplašio se mog pogleda, i nastavi juriti za mnom na Krov. Šmrknuo sam mu budel u jezero i krenuo trčati okolo, a on se približio špagu. Trčao sam ko krele okolo da čim prije stignem na dno, i taman kad sam bio pri dnu, gotovo na najnižoj točki, bacih pogled gore prema špagu. Skoro me ulovio infarkt: Moj Čovjek tamo je sreo neke od svoje "ekipe" i raspričao se s njima o avanturističkoj utrci na Cresu slijedeći vikend i zgodnim disciplinama kuda taj ide.
Moj grozan urlik prolomio se cijelim udubljenjem jezera kako sam šakom udario po obližnjoj stijeni od bijesa! Istog trenutka od vibracija mog grozomornog urlika odlomila se stijena na južnoj strani jezera, a gotovo istog trena, stijena po kojoj sam u trenutku mržnje i bijesnog ludila udario šakom, također se odvojila od stijene; potonja se danas nalazi sa sjeverne strane jezera, tako da obje stijene možete vidjeti tamo kako stoje zaronjene u vodu, naprasno odvojene od ostatka žive stijene i okolne kamene mase.
Suze mi grunule na oči, cijeli život mi je proletio u djeliću sekunde pred očima, i zadnje čega se sjećam jest čežnja za predivnim davljenjem u kanuu, u bujici Pazinčice prije dvije zime proživljeno sa Šukijem, upravo na ovim stijenama…
Razletjeli smo se po potoku, pljackajući suvereno, svjesni da nas niti Brajki i Toni ne mogu ugroziti! Sve smo savršeno posložili za ovu utrku.
Gušili smo se tako u vodi, a ja bih kolegu tu i tamo skužio samo po kacigi i torbi koja je virila iz vode, u trenucima njegovo (čestog) spoticanja kroz potok ;-)
U tom našem likovanju, odjednom smo skužili da pored nas, tamo s druge strane potoka, paralelno, s neviđenom lakoćom, poput anđela po oblacima, trčkara Brajki, a malo za njim i Toni. Bio je to zadnji udarac našoj samouvjerenosti, ali smo stoički, odmah se pomirivši s boli, nastavili dalje svjesni da se borimo za drugo mjesto!
I upravo kad sam mislio da ćemo izaći iz potoka na jedan civilizirani način, pod vodom sam svom snagom pokušao lijevom natkoljenicom razlomiti jedan granitni kamen kakvih imamo pun potok. Kako bih spriječio urlik, zaronio sam te su gledatelji na mostu mogli čuti samo "Glu blu blu glub!". Bol je bila grozna, no nastaviti sam morao.
I u cijelom užasu, tada sam učinio najgoru stvar – svoje skupocjene, blještavo bijele Mizzuno tenisice sam svom snagom zabio u živo blato na izlazu iz potoka, tamo gdje smo za proljetnih trčanja gledali krave kako seru uz potok dok na drugom kraju piju vodu. E – tu sam stao! Da su bar Startasice… :-(
I šta da dalje pričam kad je sve uobičajeno?! Uz potok biciklima, s tim da sam jedno dvadeset i šest puta skoro roknuo ili si puknuo potkoljenicu na pedalu pošto su mi tenisice, napunjene balegom i blatom, stalno klizile s pedala…
Uspon na Kaštel, proklinjem Žila, Matu i njihovu granu od nešto ranije, a onda zaronjavamo u Jamu. Presvlačenje prolazi glatko, penjemo se gore, svjesni da smo izgubili prvo mjesto, ali smo to emotivno prebrodili i odlučili stoički prijeći preko toga. Negdje pred vrh čuli smo kako spiker najavljuje pobjednički par Brajkija i Tonija kako ulaze u cilj, a meni se gotovo istog trena steglo grlo i grunule suze na oči! Okrenuo sam se i kroz ljeskanje od silnih suza u očima vidio Mog Čovjeka kako, naslonjen na obližnje Eukaliptuse, jeca, rida i ispuhuje šmrklje iz nosa prstima. Nikad nisam vidio tako gnjecavog muškarca, stoga odlučih prekinuti tu sramotu! Nabacio sam osmjeh, "lako ćemo" izraz lica, te krenuo u cilj!
Muci je došao kraj!
Moj Čovjek od tada je nečiji tuđi, možda Ničiji Čovjek.