Oko 9 i pol je uvečer, negdje smo na trećini utrke, 12 sati je iza nas, dižemo se planinarskim putem iz pravca plomina gore na greben... Kasnimo, planirali smo bit na tranziciji još za dana ali puno je lampi gore na kontroli i znamo da je barem još par timova iza. Makar smo bili gore barem 10-tak puta i dalje ne znamo di je ta kontrola, ali ne može bit daleko. Iznad Cresa sijeva i ulazi u kišnu maglu i znam da munje lupaju u greben i da je većina planinara na Triglavu poginula od udara groma. Sve neke vesele misli. U kratkim sam rukavima ali nije zima i kiše još nema... I eto problema, prošli smo dva brda i nemamo baš neku ideju koje je brdo dobro. A i kontrola se nalazi na livadici, kojih gore ima kao u priči. Kad uletimo u oblak i vidljivost se spusti na otprilike da uspjevamo vidjet markaciju na podu. A već pol sata tržimo kontrolu. tup tup. Eto i grašice. Taman na vrijeme. Seni oblači potpuno mokru vjetrovku ali ja sam je ostavio u dry bagu sa neoprenom i komadići leda ubadaju kao žalci... Tad mi je prošlo kroz misli kako bi bilo bolje bit u nekom toplom krevetu a ne gore... Odustajemo od kontrole i krećemo prema biciklama gdje nas čeka suha roba... Bez kontrole i poprilično smrznuti odustajemo... Ali bilo je zabavno, nakon 27 km kajaka koji su nam još i dobro išli(izašli smo 15 min nakon prvih) došli smo na coasterring kojeg sam ja zamišljao nešto kao Pašman, grotica tu, grotica tamo i eto nas na kraju... Kad ono, stijena, 4 metara u visinu, iznad nje šikara puna grmlja. I te stijene se kao mogu ispenjat. Nakon pokušaja probijanja kroz šikaru svi krvavi odustajemo i spuštamo se dole. Ali i to spuštanje dole nije bilo toliko jednostavno. Eto nas i na prvom penjanju. Kaisia, poljakinja odluči zaplivat, umjesto se penjat a seni ode na stijenu. Kad može ona plivat i osmjehivat se mogu i ja.Bilo je malo blaže od novogodišnjeg kupanja ali bilo je ledeno. Seni je naravno pao i odustao od penjačke karijere. I tako plivasmo 3 puta u moru od 14 stupnjeva. Pašman je prema ovome izgledao kao šetnjica pješčanom plažom... Nakon toga penjanje na Učku, spuštanje preko u Kožljak i opet gore i gotovo. Ali bilo je dobro.Kada smo se vozili doma prolazeći prema tunelu i kiša je ljevala kao iz kabla opet mi je bilo žao što mi nismo tamo gore i tražimo put ka cilju... Odlični su bili Modrušan i Ljubas, dio trke su i vodili dok Ljubas nije pao sa bicikle, prvi su Poljaci, drugi Kalčići a treći Slovenci...