Nakon silnog listanja svakakvih vodiča kroz cijele Alpe i otvaranja svih postojećih meteo siteova, odlučili smo se na neąto poprilično ľestoko.. GRANDES JORASSES!!!
...planina u masivu Mont Blanca, ali opet odvojena i priča sasvim za sebe.. planina koja je u povijesti alpinizma naredala niz stranica nevjerojatnih pothvata. Moram priznati... gledao sam na Grandes Jorasses s posebnim respektnom i znao sam da u tome moram biti jako hrabar! Nakon neprespavane noći, voľnje od već klasičnih 700 km stigli smo u Courmayeur, pa odmah malo iznad njega do sićuąnog mjesta zvanog Planpicieux (Planpinsju) od kud se,  dijelom planinskim putevima a dijelom penjanjem po stijenama, skokovima preko potoka, uz razne ledenjačke slapove i čak po ferati, stiľe do slavnog “Rifugio Boccallate”. Dom na 2803m, iznad samog jezika ledenjaka Planpicieux-a.
 Domar (Mauro), za razliku od onoga iz Cosmiquesa, nevjerojatno je ljubazan i pristupačan... Omogućio nam je sve moguće informacije preko Interneta... svaka čast!
Budući da dobro vrijeme, s recimo idealnim uvjetima, slijedilo je tek za 2 dana, odlučili smo za to vrijeme dobro se aklimatizirati i odraditi lakąe uspone u krugu od nekoliko sati...
Dan nakon naąeg dolaska, (...) nisam spomenuo mog partnera u navezu s kojim se savrąeno slaľem.. Nikąa (Mladen Nikąić, kojeg svi već znate).. U toku jutra padala je kiąa tako da smo bili prisiljeni sjedit u domu, ľderat, kafenisat “ąporku vodu” umjesto kave i sl..
Već u rano popodne, nakon par maha vrijetra, stijena je bila suha, pa smo odlučili popeti se par 100m iznad, po grebenu koji odvaja ledenjak Planpicieux-a od ledenjaka Grandes Jorasses-a.. lijepa, čvrsta, granitna stijena u kojoj se stvarno uľiva.. drľi ko brus papir! Divili smo se divovskim pukotinama i seracima ledenjaka koji se uruąavaju jedan preko drugog.. odjednom tako gledajući u tu bjelinu snijega i tamno sivu boju leda, uočili smo neąto ąareno i strano za taj dio ledenjaka – slikali smo i dobro zumirali – bila je to jakna i cijelo uľe!!!!!!! Odjurili smo natrag u dom, pokazali domaru sliku, koji je odmah nazvao civilnu zaątitu i posla e-mail sa slikom.. Pronaąli smo ostatke čovjeka koji je 14.08.1993. godine stradao sa joą 6-tero ljudi u lavini na tom ledenjaku (nisu nađena tijela joą dvoje Fancuza)..
Poąto je toga dana vrijeme bilo poprilično loąe helikopter nije mogao uzletjeti tako da je pretraga prebačena za sutradan – bili smo poprilično znatiľeljni doznati ąto smo pronaąli..
Treći dan -  vrijeme se popravljalo, ali dan poslije, očekivanja su bila joą bolja, tako da naą uposn spremali smo za slijedeći dan. U domu su prenoćili joą 3 Njemca koji su na uspon krenuli tog jutra..kaľu da nemaju vremena viąe čekati. Mislili smo si: “Ajde, bar ćemo imati koji podatak kad siđu s vrha!”
Spremili smo se, pokupili neąto opreme i podigli se opet na greben iznad ledenjaka kako bi dočekali helikopter i naveli “soccorso alpino” na točno područje pretrage. Situacija je bila vrlo uzbudljiva, ekstremno jak zvuk mlataranja helikoptera uz sam ledenjak, vidno leđenje elise od hladnoće... LUDNICA! Navodili smo kolege (poąto smo Nikąa i ja također “soccorso alpino” – GSS) na svaki detalj vidljiv s grebena... bili su nam poprilično zahvalni na suradnji..uz jaknu i uľe, 10-tak metara iznad pronađeni su i drugi dijelovi opreme, ruksak s dijelom tijela joą na njemu (naravno raspadnutom), razne kosti i cepin 30m iznad – jadni čovjek.. bio je sav izdrobljen kako ga je ledenjak valjao po svoj duľini od oko 500 m..
Nakon ąto su napunili 2 crne veće, zahvalili na naąoj suradnji, pozvali su helikopter koji je doletio po njih i odvezo ih u dolinu..mi smo svoje obavili i krenuli opet na ledenjak u izvidnicu terena i naravno poboljąat aklimatizaciju. Vidjelo se dobro da će idućeg jutra na usponu biti dosta leda i zeznutih prelaza preko pukotina. Bilo je već dosta toplo, snijeg je loąije drľao pa smo odlučili spustiti se natrag u dom i odmarati se za veliki pothvat.
Poąto je dan bio dosta lijep i topao u domu se nakupilo oko 15 planinara, alpinista i bogami i trkača... (jedan od njih ovog tjedna ide na North Face Mountain Trail oko Mont Blanc-a, 164km) Sjedili smo na terasi ispred doma i svi su se već raspitivali o slučaju s ledenjaka – bili smo svi u tome! Odjednom izleti domar i govori: “Sebastijan Diklić?! Brzo, dođi! Trebaju te na telefon iz Rai-a (talijanska televizija)”. Dotrčao sam i javio se.. Bila je to novinarka s tv-a koja je ľeljela sliku i intervju s pričom. Bio sam uzbuđen ali ponosan (na intervjuu sam ja s njom razgovarao poąto mi talijanski dobro leľi, ali pričao sam u ime, naravno mene i Nikąe). Pitala me u kratko priču pronalaska i naravno, da li to ąta znamo da bi se i sutra nama moglo na tom istom mjestu dogoditi utječe na naąu odluku sutraąnjeg uspona - JASNO DA NE! Mi smo super odlučni – treba samo dobro procijeniti situaciju. Nakon televizije, zvala me telefonski i policija, koja je traľila naąe detaljne podatke i broj telefona.. i oni su se zahvalili.. U svoj toj priči skompali smo se s trojicom Talijana koji su planirali uspon slijedećeg jutra.. Joą smo čekali da se Nijemci vrate s vrha..čekali smo informacije! Opet izlijeće domar i govori: “Nijemci su pali na silazu na oko 3800 m, jedan je malo ozlijeđen!”. Pogledali smo se bez riječi i u sebi pomislili: “Pa mi smo u paklu!”. Nakon par minuta, kad smo doąli k sebi, probudio se naą duh GSS-a i odlučili smo pomoći na bilo koji način. Vrh se zatvorio u oblak i pristup s helikopterom bio je nemoguć. Nikąa i ja dotrčali smo na vrh grebena, do ledenjaka i vrebali prema vrhu. Čim bi vidjeli da se malo čisti, zvali bi domara koji bi obavjeątavao soccorso alpino. Bili smo spremni uspeti se u svoj toj ludnici do njih, nahraniti, utoplit.. (nevjerojatno kako osjećaj da moľeą nekome pomoći daje beskonačnu energiju..to je GSS!!!!!!!!). Na svu sreću helikopter je uspio izvuć Nijemce i spustiti ih u dolinu. Niąta od naąih informacija s vrha.. :( Znali smo da trebamo biti joą oprezniji! Sloľili smo se s Talijanima da uspon odradimo zajedno.
 Tako, nakon nekoliko prespavanih sati slijedile su brze pripreme, neąto malo hrane, kavica i ąibamo na vrh (01:30 h).. Vrijeme supervedro, zvijezdano, s pogledom na 360o. Prijaąnji dan ko da nije ni postojao – letjeli smo! Snijeg je bio tvrd i zaleđen, pukotine i prelazi preko njih lijepo zapunjeni tvrdim snijegom, po ledu vrlo oprezno i budno. Nakon nekoliko sati stigli smo do ogromnog grebena (Reposoir) po kojemu smo se trebali popet 400 m po snijegu, ledu i granitu (mix) – nevjerojatan uľitak (uz veliki oprez, naravno). Pao je i po koji kamen, koji komad leda, ali tu smo, joą ľivi i zdravi. Na vrhu Reposoir-a trebali smo prečiti ogroman “culoir” (ogromnu ledenu padinu, ąiroku oko 300m i finog nagiba do 50o, a na dijelovima i viąe.). Nakon Whymperovog culoira slijedio je drugi dio uspona po mix-u (Rochers Whymper) istih teľina kao Reposoir. Pogled oko nas bio je vrijedan svega – s grebena Rochers Whymper stigli smo na viąi plato ledenjaka Grandess Jorasses.. slijedio je prolaz preko jako lavinoznog prolaza ispod vrąnog ledoloma..IMPRESIONIRAJUĆE! Pod samim vrhom čekao nas je joą jedan uspon po mixu (Rochers Walker), to je zadnji greben koji nas vodi do same kupole, punte Walker, najviąeg vrha Grandes Jorasses-a. Pribliľavajući se, osjećao sam preplavljenje nesuzdrľivih osjećaja u sebi, a vidio sam to i u očima drugih koji su samnom tamo dospjeli.. Bile su to suze od silne sreće – OSVOJILI SMO GRANDES JORASSES!!!!!!!! Svi smo se izgrlili i čestitali jedan drugom! Ostali smo 10-tak minuta na vrhu, divili se pogledu i sve poslikali..RAJ!!!! Bili smo brzi jer smo znali ąta nas čeka na povratku.. samo s potrebom joą veće koncentracije! (nije baą jednostavno, nakon 6h i 45min uspona..).. Sunce se dizalo, a to je značilo; visoke temperature, topljenje snijega i uglavnom loąi uvjeti snijega – zanimljivo! Mogu reći da smo mi i Talijani to odlično odradili. Sve najteľe detalje trebalo je unatrag odraditi po mnogo loąijim uvjetima.. Odradili smo 6 absajla, otpenjavali mix po loąem snijegu, granitu koji se ljuljao – napeto! Nakon zadnjeg prelaska i otpenjavanja preko pukotina čiji snijeľni mostovi viąe nisu drľali, rijeąili smo i zadnji dio ledenjaka..
Doąli smo do grebena iznad doma, gdje smo se odvezali i skinuli dereze... Napokon malo opuątanja.. U domu su nas svi lijepo dočekali, tako da smo morali proslaviti s biricom! S 14 sati napetosti, na rubu samog ľivota, uspjeli smo ga savladati! S poątovanjem i puno hrabrosti – rijeąili smo Grandes Jorasses!
.. planina koja će u meni budit uvijek posebno sjećanje...
Prenoćili smo u domu i drugo jutro krenuli u dolinu, u auto, pa put prema nazad... opet u običan ľivot!